Promašaji ovog sveta

DŽON ŠLEZINDŽER

piše:  Marijan David Vajda

 

“Ponoćni kauboj” je, baveći se „zabranjenim temama“, izvadio istinskog keca iz  rukava polusveta.

                                                                                         Endi Vorhol 

Moj zaista prvi odlazak u veliki grad, ne računajući moj rodni grad Beograd, bio je put u London 1967. Imao sam 16 godina a London je u to vreme bio najuzbudljiviji grad na svetu. Tokom šezdesetih je London  doživeo metamorfozu od sumorne posleratne prestonice u bleštavi epicentar modnog stila i slobode  -  Swinging London, središte zabave i hedonizma, procvata umetnosti, muzike i mode. Ključni nosioci te nove atmosfere bili su Bitlsi, Stonsi, mini suknje Meri Kvant i čuvene manekenke poput Tvigi i Džin Šrimpton. Popularni „šoping“ delovi grada poput Kings rouda, Kensingtona i Karnabi strita stekli su tada status nedodirljivog svetskog odredišta. Istovremeno, bio je izražen politički aktivizam anti-nuklearnog pokreta i seksualnih sloboda... Kakav kulturni šok za nekog ko je stigao iz sivila Beograda!

Taj i takav London bitno je uticao na britanski film koji je doživeo talas eksperimentisanja formom, slobode izraza, raznobojnosti i duhovitosti” kako navodi Britanski institut za film. Bio sam lud za filmovima - i stigao sam na pravo mesto.

U to vreme moji omiljeni filmovi  bili su „Lažov Bili“ i ”Darling” – iz veoma jednostavnog razloga: Džuli Kristi. Ona je bila lice tog Londona i ja sam se zaljubio u nju onako kako se tinejdžeri zaljubljuju u filmske zvezde: beznadežno. Ona mi se redovno javljala u snovima. Stoga sam je tražio u licima devojaka na ulicama Londona. New York magazin je svojevremeno pisao: “ ova nova engleska devojka iz niže klase bila je otelotvorena u Džuli Kristi (…) amoralna, bezosećajna, emotivno nezrela, i očigledno neodoljiva”. Počeci njene karijere su u velikoj meri povezani sa Džonom Šlezindžerom, koji je režirao njene filmove “Lažov Bili” i “Darling”, a kasnije i  “Daleko od razuzdane gomile”.

Posle skoro 50 godina odlučio sam da Četvrti beogradski festival jevrejskog filma posvetim Džonu Šlezindžeru. Da li zato što želim ponovo da gledam njegove filmove sa Džuli Kristi? Možda. Čovek pod stare dane postaje sentimentalan. Osnovni razlog je, međutim, taj da osećam ogromno poštovanje prema Šlezindžerovom poimanju i volim njegove ostale filmove poput “Ponoćnog kauboja”, “Nedelja, prokleta nedelja” i “Maratonac”.

Džon Šlezindžer je bio hrabar, iskren i ponekad kontroverzan  režiser koji je dobio Oskara za „Ponoćnog kauboja“ i bio nominovan za više drugih nagrada u toku svoje karijere. Danas je gotovo zaboravljen.

“Njegovi inovativni filmovi sa toliko stila biće zapamćeni po neverovatno ubedljivom prikazivanju ekstremnih ljudskih osećanja”. Napisao je David Ansen u nedeljniku Newsweek.

Džon Ričard Šlezindžer rođen je u jevrejskoj porodici u severnom Londonu. Njegov otac je bio pedijatar i muzičar amater (svirao je čelo) baš kao i njegova majka koja je svirala violinu. Oba roditelja su podržavala njegovu zainteresovanost za umetnost. Sa 11 godina dobio je na poklon kućnu filmsku kameru, a dok je služio u britanskoj vojsci za vreme II svetskog rata snimao je filmove na liniji fronta.

Šlezindžer je takođe zabavljao svoje saborce izvodeći mađioničarske trikove. Po isteku vojne službe nastavio je da snima kratke filmove i, za vreme studiranja na Oksfordskom univerzitetu, glumio u pozorišnim predstavama. Kada je diplomirao otpočeo je karijeru britanskog pozorišnog i filmskog glumca, a 1957. ga je BBC angažovao kao honorarnog autora dokumentarnih filmova. Snimio je tada 20 dokumentaraca.

Kada je “Terminal” (1961), dokumentarac o gužvi i užurbanosti londonske stanice Vaterlo, nagrađen na Venecijanskom filmskom festivalu i na BAFTA ceremoniji, Šlezindžeru se pružila prilika da režira dugometražne filmove.

Kao jedan od nadolazećih režisera Novog britanskog talasa, okrenutih socijalnom realizmu – među kojma su bili Karel Rajs, Toni Ričardson i Lindsi Anderson – Šlezindžer je uneo dokumentarni pristup istraživanju složene dinamike međuljudskih odnosa, naročito zaljubljenih ljudi.

Ova selekcija filmova biće prikazana na Festivalu zahvaljujući podršci mojih saradnika uz Jugoslovenske kinoteke.

“I to se zove ljubav” (A kind of Loving) je film koji je Šlezindžera potvrdio kao jednog od vodećih filmskih režisera. Ovaj film, u kome glavnu ulogu igra Alan Bejts, govori o čoveku koji, kada oženi svoju devojku zato što je ona trudna, odjednom shvata do koje mere je nepripremljen za roditeljstvo. “I to se zove ljubav” je osvojio Zlatnog medveda na Berlinskom festivalu 1962.

“Lažov Bili”, ovaj delimično veoma komičan film, prati sudbinu mladog radnika pogrebne službe u Jorkširu (igra ga Tom Kortni) koji  se oslanja na svoju bujnu maštu da bi pobegao od nesnosne stvarnosti svog posla. Džuli Kristi u tom filmu debituje na velikom platnu i igra Bilijevu bivšu devojku koja pokušava da ga ubedi da pobegne u London, u kom se ona oslobodila stega provincijskog života.

“Darling” je pomogao glumici Džuli Kristi da postane fimska zvezda. Ružan i neprijatan portret jedne nemoralne žene koja menja profesije (manekenka, glumica, grofica) jednako često kao što menja ljubavnike. Kristi je dobila Oskara za glavnu žensku ulogu u tom filmu, dok je Šlezindžer nominovan u kategoriji režisera i za najbolji film.

“Daleko od razuzdane gomile” zasnovan na čuvenom romanu Tomasa Hardija čija radnja se odvija u piščevo vreme, u viktorijanskoj Engleskoj. Džuli Kristi je glavna junakinja okružena trojicom muškaraca koji pokušavaju da joj se dive, ponize, ili  jednostavno poseduju – a igraju ih Alan Bejts, Piter Finč i Terens Stemp. Prelepa mesta engleske unutrašnjosti predivno je snimio Nikolas Roug.

“Ponoćni kauboj” – Šlezindžerov prvi holivudski film i verovatno njegovo najpoznatije ostvarenje. Film o čoveku iz Teksasa (Džon Vojt), koji postane muška prostitutka samo da bi preživeo u Njujorku, i njegovom obogaljenom prijatelju Ratso Rico (Dastin Hofman) koga su svi odbacili. Sasvim neočekivano njih dvojica se, živeći svoje postojanje na marginama društva, zbližavaju. Šlezindžerova mračna slika skrivenog i ne baš prijatnog lica grada bila je (u to vreme, 1969.) šokantno sirova. “Homoseksualna tema filma smatrana je skandaloznom, ali kritičari i Holivud su je prihvatili uprkos šokantnim scenama” komentarisao je CNN. Šlezindžer koji je otvoreno bio gej, takođe je konstatovao da je “Ponoćni kauboj” prvi komercijalni film koji homoseksualnost ne tretira kao nešto “histerično ili smešno”.

Džin  Siskel  iz Čikago Tribjuna rekao je: “Ne sećam se dva sjajnija glumačka izvođenja u ma kojem drugom filmu”.

„Nedelja, prokleta nedelja“ je film koji na sasvim nov način, za ono vreme (1971), govori o muškarcu (Mari Hed) koji je istovremeno zaljubljen u stariju ženu (Glenda Džekson) i u gej lekara, Jevrejina (Piter Finč). To je Šlezindžerov najličniji film. Prema londonskom nedeljniku The Times “strasni poljubac između Finča i Heda označio je jedno od prvih zrelih bavljenja homoseksualnošću na filmu” i omogučio Šlezindžeru “da se javno izjasni”. Film je delimično zasnovan na Šlezindžerovom ličnom iskustvu engleskog Jevrejina homoseksualca. Američki filmski kritičar Rodžer Ebert rekao je: “Mislim da je Nedelja, krvava nedelja remekdelo, ali mislim da se bavi nečim što svi ostali izgleda ne misle da je tema ovog filma. To nije film o izgubljenoj ljubavi već o odsustvu ljubavi”.

Bil Vilijams, direktor fotografije filma “Nedelja, krvava nedelja” opisao je Šlezindžera kao “najkompletnijeg režisera sa kojim je ikada radio”. On je spojio režisersko “oko” (vrhunsko poznavanje kretanja kamere, kadriranja, montaže, planiranja produkcije) sa duboko literarnim osećajem (razumevanjem ličnosti i situacija).

“Dan skakavaca”, zasnovan je na romanu Natanijela Vesta koji govori o okrutnosti skrivenoj iza fasade holivudske fabrike snova: o mladim glumcima koji pokušavaju da ostvare uspeh u Holivudu. 

Američki univerzitetski profesor, autor većeg broja knjiga o filmu, M.Keith Booker, smatra da je “Dan skakavaca” jedna od najoštrijih, ikada izrečenih, kritika o samoj filmskoj industriji – koja opisuje Holivud kao “košmarni svet  u kom dominiraju prizori seksa pretvorenog u robu i prizori nasilja“. Uprkos izvanrednoj glumačkoj podeli (Donald Saterlend, Karen Blek) „Dan skakavaca je pobrkao temu filma sa likovima. Počinjemo da osećamo da se oni besciljno kreću u skladu sa zahtevima priče umesto da žive sopstvenim životima. I stoga prestajemo da budemo zabrinuti za njih“, piše Rodžer Ebert. Film je ocenjen kao bioskopski promašaj.

“Maratonac” istražuje temu upornosti i istrajnosti nacističkih ratnih zločinaca. Scenarista Vilijam Goldman je uradio adaptaciju sopstvene knjige. U filmu Bejb Levi, diplomirani student (Dastin Hofman), biva upleten u plan nacističkog ratnog zločinca Kristijana Zela (Lorens Olivije) da izvuče ukradene dijamante iz sefa koji je otvorio Zelov pokojni brat. Američka filmska kritičarka Polin Kel ocenila je ovaj film kao “jevrejsku maštariju o osveti”. Nadimak lika kog igra Lorens Olivije “beli anđeo, na nemačkom ”der weisse Engel”, inspirisan je imenom nacističkog doktora Mengelea – kažu da je imao običaj da stoji na železničkim platformama na ulazu u koncentracione logore i izgledao kao „beli anđeo“ koji žrtve šalje u sigurnu smrt. Film je postigao uspeh i kod kritike i u finansijskom pogledu.

Američki filmski i pozorišni kritičar, Melvin “Mel” Gusov napisao je za Njujork Tajms “Šlezindžerovi filmovi su bili kula svetilja za glumce koji su u njegovim ostvarenjima pružili neka od svojih najboljih izvođenja”.

“Jenki” (1979) opisuje odnose između američkih vojnika stacioniranih u napola ruralnom kraju Engleske i lokalnog stanovništva u vreme priprema za operaciju Overlord, što je bilo šifrovano ime za borbe u Normandiji 1944. Posebno: tri ljubavne veze između osoblja američke vojske i lokalnih žena, da bi se istražio uticaj kulturoloških različitosti između sirovih i nametljivih Jenkija i daleko suzdržanijih britanskih stanovnika. Bio je to Šlezindžerov lični projekat, ali nije doživeo uspeh u bioskopima uprkos sjanoj glumačkoj podeli: Ričard Gir, Vanesa Redgrejv, Lisa Ajkhor.

Džon Šlezindžer je režirao veliki broj filmova, opera, mjuzikla, pozorišnih predstava, televizijskih produkcija BBC-a, čak i jedan muzički video Pola Mekartnija. Ostavio je za sobom zavidnu količinu ostvarenja. Godine 1970. je dobio najviši rang britanskih odličja (CBE) koja se dodeljuju pojedincima koji ne pripadaju plemstvu. Doživeo je snažan moždani udar 2001. i preminuo 24. jula 2003. u Palm Springsu u 77-oj godini života.

U svojoj knjizi “Razgovor sa Džonom Šlezindžerom” Ian Buruma kaže: “Ima stvari u filmovima Ponoćni kauboj, Lažov Bili, Darling i Nedelja, prokleta nedelja koje mogu da deluju kao da su vezani za dato vreme – političke opaske, filmski stil, odnosi unutar društva – međutim,  ljudski rod, posmatran okom umetnika koji istovremeno saoseća i oštro kritikuje, ali uvek sa dozom humora, to ima trajnu vrednost.”

Kada su ga upitali šta je najviše želeo da doživi u svom životu, Šlezindžer je odgovorio: “Mene isključivo zanima jedna stvar – tolerancija… Važno je da ljudima počne da bude pomalo stalo i do drugih osoba. To je razlog što me više zanimaju promašaji ovog sveta nego uspesi”.